Odgoj

Roditeljstvo bez sputavanja

Ovaj tekst ne pišem zato jer mislim kako sam upravo ja roditelj koji ne sputava svoju djecu već zato jer to želim postati. Često u posljednje vrijeme primjećujem kako mi roditelji liječimo svoje komplekse vičući na svoju djecu i dijeleći im kojekakve nezaslužene kazne. Kad sam po prvi put postala roditelj, mislila sam da znam sve ili bar dosta toga. Dobar odgoj za mene je značio baš svaki put pravilno reagirati na dječje ponašanje koje želimo ispraviti, tj. koje nama odraslima ne odgovara iz nekog razloga. Uz to je za nositi etiketu na kojoj piše“dobar roditelj“ bilo potrebno svaki slobodan trenutak provesti s djetetom igrajući se s njim igre koje bi mi odrasli željeli da se dijete igra i na način na koji bi željeli da se igra. Tako sam cijele dane provodila kuhajući sa svojim malim zlatom ili pak čitajući joj slikovnice koje su po meni bile poučne i zabavne za dijete te dobi. Ako mi se slučajno njene igre ne bi sviđale odmah bih ih prekidala i nudila joj ono što sam smatrala dobrom igrom. Isto bih reagirala u svakodnevnim situacijama i zadacima koji su se našli pred mojom djevojčicom. Tako bi nekada kad je moja sad već šestogodišnja Ivona primjerice pokušala podići veliku zdjelu punu vode, odmah dotrčala do nje sprečavajući je da to učini nudeći joj detaljna objašnjenja zašto to ne bi bilo pametno. Danas zaključujem kako je upravo zbog toga bila zakinuta za nešto neprocjenjivo kao što je osobno iskustvo i baratanje predmetima, a sva moja detaljna objašnjavanja nisu joj vrlo vjerojatno ništa značila. Danas bi svoje treće dijete  vjerojatno ostavila da sama vidi što će se dogoditi bude li podigla zdjelu punu vode. Dijete iz pozitivnog ili negativnog ishoda nastale situacije treba samo izaći kao pobjednik. Pobjednik bi po mojim nekadašnjim kriterijima Ivona u opisanoj situaciji bila kad bi uspjela podići zdjelu punu vode bez da je prolije. Danas bi je pak smatrala pobjednicom ako bi nešto naučila iz opisanog događaja, tj. ako bi stekla određeno iskustvo u baratanju predmetima u ovom slučaju. Kad bi se voda prolila, to bi joj dalo još prilika za nova iskustva. Dala bi joj krpu i ponudila joj da pobriše pod ako to želi. Ako bi se trebala presvući, to bolje! Bila bi to još jedna prilika za vježbanje samostalnog odijevanja. Odgovorno tvrdim da se roditelj u 99 % slučajeva ne bi trebao miješati u dječje nesuglasice i rješavati ih umjesto njih. Isto tako je 99 % roditeljskih prigovaranja sasvim nepotrebno. Zato kad slijedeći put započnete rečenicu poput ove: Nemoj molim te… Zašto si baš sad… Zar ne bi mogao… Zar moraš baš sad… stanite i razmislite da li je stvarno potrebna.

Više

Rubrika naše odgojne metode, Odgoj | Tag , , | Comments Off on Roditeljstvo bez sputavanja

Ometanje dječjeg stvaralaštva

Iako fakultet nisam nikad završila, smatram da sam puno dobila samim time što sam pohađala predavanja vezana uz odgoj djece. Za mnogo stvari u životu moramo imati neke kvalifikacije, primjerice nitko vas neće zaposliti u bolničkom laboratoriju ako niste završili barem medicinsku školu,  nitko vas neće zaposliti u kuhinji hotela ako niste profesionalni kuhar. Što se tiče roditeljstva, većina se nas roditelja prečesto osjeća usamljeno u svojim nastojanjima da svoje mališane (ali i one malo veće mališane) odgojimo u fizički i psihički zdrave mlade ljude. Zar ne zaslužujemo da nam netko pomogne u takvom odgovornom poslu? Ako ne uvijek, zar ne bar ponekad kad zagusti i kad više ni sami nismo sigurni u ispravnost svojih odgojnih metoda i stavova? Psihološka pomoć najčešće nam je nedostupna zbog financijskih razloga, ali i nedostatka vremena za istu. Koji će roditelj doći umoran s posla i otići na razgovor psihologu? Teško je ostaviti mnoštvo dnevnih obveza koje na nas čekaju nakon dolaska s posla i još potrošiti ponekad i teško zarađenih 200 kuna.

Jedna od stvari koja mi je najviše ostala u sjećanju iz fakultetskih dana je definitivno ometanje dječjeg stvaralaštva.

Više

Rubrika naše odgojne metode, Odgoj | Tag | Comments Off on Ometanje dječjeg stvaralaštva

Procjenite možete li bez interneta

piše mr. Jelena Klinčević, psihologinja

Danas je teško ili nemoguće biti neovisan i svoj, sadržaji koji nas zavode, osvajaju i bez kojih ne možemo rasprostranjeni su u narazličitijim segmentima stvarnosti poput nevidljive mreže koja nas steže a da smo toga tek djelomično svjesni. Stručnjake zabrinjava zapažanje da ljudi mogu biti ovisni o najrazličitijim (s)tvarima, da sve ono što nam koristi kako bi izbjegli suočavanje sa neuspjesima, odgovornostima, gubicima i egzistencijalnim problemima može potaknuti razvoj ovisnosti. Sporno je treba li to odmah prepoznavati kao psihijatrijsku problematiku, jer tako ćemo prebrzo stići do poraznog zaključka da su mentalni poremećaji svuda oko nas. Zašto je internet pogodan za razvoj ovisničkog ponašanja? On je koristan prozor u svijet i, ako ga primjereno koristimo nema rizika da će nas odvesti u krivom smjeru, baš kao što i čaša crnog vina poslije ručka koristi organizmu i ne bi bilo nikakvih problema da se čovjek toga pridržava. Ali, tko nije osjetio blagodati one druge i treće čaše vina, a kad smo već na tom putu, kako znati kad treba stati? Koliko vremena provedenog na internetskim sadržajima je dovoljno, a kad je to previše? Pitanje je karakteristično za sva područja gdje se može razviti ovisničko ponašanje. Da je internetska ovisnost realan problem možemo saznati čak i , koje li ironije, na internetu samom, gdje se mogu pronaći mnoge stranice namijenjene pomoći ovisnicima o internetu. Tako na primjer, možete pronaći neke od skala, poput ovdje navedene, kojima ćete sami procijeniti jeste li ovisni o internetu:

1. Mislim o internetu i dok je ugašen

2. Treba mi sve više vremena da zadovoljim svoju potrebu za internetom

3. Osjećam gubitak kontrole nad korištenjem interneta

4. Uznemiren(a) sam i razdražljiv(a) kad pokušam skratiti ili prekinuti korištenje interneta

5. Internetom bježim od problema i emocija s kojima se teško nosim

6. Lažem drugima radi prikrivanja koliko sam zaokupljen(a) internetom

7. Ostajem na internetu dulje od planiranog vremena

8. Kad je internet isključen uočavam kod sebe depresivnost, nervozu ili tjeskobu, loše spavam ili sam bez volje za druge stvari

9. Ugrožavam ili riskiram gubitak važnih osoba i odnosa, školovanja ili posla zbog interneta

10. Trošim puno novca na internetske usluge, sadržaje i računalnu opremu

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Tag , | Comments Off on Procjenite možete li bez interneta

Ovisnost o internetu

Piše: mr. Jelena Klinčević, psihologinja

Kad pogledamo svijet oko sebe ne trebamo biti genijalci da bismo uočili da je nedovoljno dobar ili je čak nepodnošljivo loš u mnogim svojim aspektima, pa da poželimo neko ljepše i sigurnije mjesto u kojem će stvari biti pod našom kontrolom… Oduvijek su postojala sredstva koja su ljudima davala odmak od svega što ih frustrira ili opterećuje, što ih boli ili povređuje, što im govori o problemima i neuspjesima. Još u prethistoriji otkrili smo utjehu u raznim psihoaktivnim tvarima, stvarali smo rituale i ideologije, predavali se užicima u hrani, seksu ili čak ljubavi, koji nas udaljuju od naših neuspjeha i nemoći da ih nadvladamo. Nova vremena donijela su sofisticirane tehnologije koje naizgled nude socijalno prihvatljivije načine bijega od sebe i stvarnosti. Kad već u stvarnom svijetu ne uspijevamo zadovoljiti svoje potrebe, zašto ne pokušati u virtualnom, u kojem se čini da je to moguće? Nema o čemu ljudi ne mogu biti ovisni, u smislu potrebe da im to «nešto» umiri i nahrani dušu, a stručnjaci za mentalno zdravlje bave se pitanjem kada i kako to «nešto» postaje psihopatologija. Životni realitet brži je od razvoja medicinske nomenklature, pa tako već godinama u nekim dijelovima svijeta postoje klinike za liječenje internetske ovisnosti, a u stručnim krugovima još nema suglasnosti o kakvom se točno poremećaju radi. Razmatra se da u slijedećem, petom Dijagnostičkom statističkom priručniku za psihičke poremećaje, koji je u pripremi, bude uvršten i poremećaj pod nazivom Ovisnost o internetu. Kako sada stvari stoje, taj bi poremećaj ovisnosti mogao biti svrstan u grupu opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Kao što alkoholičar nije ovisan o boci nego o onome što je u njoj , tako je internetski ovisnik ovisan o računalnim sadržajima, pa se obično govori o tri podtipa: ovisnost o računalnim igrama (online ili offline), ovisnost o pornografiji ili ovisnost o dopisivanju putem interneta. Da bi se bilo koji od tih problema u korištenju interneta mogao označiti psihičkim poremećajem trebaju biti zadovoljena četiri kriterija:

  • Pretjerano korištenje sa izraženim gubitkom osjećaja za vrijeme i ostale potrebe i obaveze
  • Apstinencijska kriza kad je računalo nedostupno (razdražljivost, napetost, depresivnost, nesanica, fantazije i snovi o igrama)
  • Tolerancija, pojava da sve više vremena treba provesti za računalom da bi se postiglo isto zadovoljstvo uključujući potrebu za boljim računalom, novim softverima i boljom opremom
  • Negativne posljedice u stvarnom životu ( školski ili radni neuspjeh, zanemarivanje obaveza, povlačenje iz društva)
Rubrika Psihološki savjetnik | Comments Off on Ovisnost o internetu

Djeca su prioritet

U psihičkoj prilagodbi djece na svim meridijanima mjere se unazad tridesetak godina značajne promjene, koje sve odreda, bilo da su studije rađene u SAD-u ili Kini, Nizozemskoj ili Japanu, pokazuju POGORŠANJE U PODRUČJU EMOCIONALNOG I SOCIJALNOG FUNKCIONIRANJA. Nijedno dijete, bilo bogato ili siromašno, nije imuno na rizike koje donosi suvremena civilizacija, problemi su univerzalni i događaju se u svim etničkim, rasnim i socijalnim skupinama. Naše društvo nije iznimka, zapažamo to svakodnevno i mi koji se bavimo mentalnim zdravljem, a i svi oni koji se bave djecom, od roditelja do profesionalaca u raznim segmentima društvene skrbi za djecu. Emocionalni se problemi djece suvremenog svijeta mogu prepoznavati kroz različite smetnje, koje bi se jednostavno mogle klasificirati u nekoliko skupina: tjeskoba (zabrinutost, napetost, strahovi, potreba za savršenstvom, ..), depresivnost (osamljivanje, nezadovoljstvo, nedostatak energije, potištenost, somatizacije,…), problemi sa pozornošću ili razmišljanjem (sanjarenje, nekoncentriranost, postupanje bez razmišljanja, nesposobnost oslobađanja od pojedinih misli, teškoće učenja,…), asocijalno i antisocijalno ponašanje (agresivnost, razdražljivost, nedostatak kontrole, laganje, svađanje, uništavanje tuđih stvari, zlobno reagiranje prema drugima, neposluh, tvrdoglavost,..),… Ovo je globalna pojava, koju možemo povezati sa pritiscima na obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu. Nužnost konkurentnosti na svjetskom tržištu i stvaranja jeftinije radne snage, taj teror kapitalističkog ustroja svijeta koji stvara sveukupnu opsjednutost takozvanih odraslih ljudi takozvanim ozbiljnim stvarima ostavlja djecu izgubljenu i zanemarenu, prepuštenu sebi… Roditelji su, bilo gdje na ovoj planeti, opsjednuti financijskom situacijom, bilo da bi preživjeli, bilo da bi se obogatili, svejedno. Oba roditelja rade, često prekovremeno, djeca su sama, zapravo okružena i animirana elektroničkim medijima koji im neselektivno otvaraju prozor u svijet. Roditelji su umorni, prezasićeni borbom za život. Za djecu sve češće brinu samohrani roditelji, a pomoć im pružaju ustanove koje skrbe za djecu loše ili nedovoljno dobro… To je planetarna situacija, ni u našoj zemlji nije bolje. Roditelji se mogu žaliti na propuste društva ili države koja im ne olakšava roditeljstvo, a oni koji kreiraju politiku u segmentu društvene skrbi za djecu i mlade uvijek mogu prebacivati lopticu odgovornosti, pa i krivnje za odgojne propuste roditeljima, jer je svačije roditeljstvo osobni izbor i odluka. A gdje su u tom ping-pongu, pitam i jedne i druge, DJECA ?

mr. Jelena Klinčević, psihologinja

Rubrika Odgoj, Psihološki savjetnik | Tag , , , , , | Comments Off on Djeca su prioritet