Često sam bila u publici kad su se održavale dječje predstave. Bilo je i lijepih i smiješnih trenutaka, ali jedno je uvijek bilo isto: suze u očima njihovih roditelja i veliki ponos koji se mogao vidjeti u svakom njihovom pogledu. Jednom sam prilikom obavljala praksu u dječjem vrtiću kad su mališani vježbali za završnu predstavu. Svakog dana sam se pitala bi li reakcije i emocije tih roditelja bile iste kad bi prisustvovali svemu što prethodi tim dječjim predstavama.
Prva stvar koju morate osvjestiti je način na koji se odabiru teme za dječju predstavu. To je u 99,99 % slučajeva uvijek odrasla osoba što me u sustavu koji se kune da radi sve za dobrobit djece i njihov zdrav razvoj uistinu čudi. Pitam se gdje je tu poticanje djece na kreativnost i uopće pravo na slobodan izbor. Sukladno tome, odgajatelj je taj koji odlučuje tko će što glumiti. Probe za predstave održavaju se svakog dana po otprilike sat vremena. 90 % klinaca se uopće ne veseli probama, a ni samoj završnoj predstavi. Njima je svejedno da li će i što pokazati svojim roditeljima, a to je i normalna stvar. Samo mi roditelji tražimo potvrdu nečega što 
uopće nema smisla. Odlično izvedena i osmišljena predstava uopće nije pokazatelj toga što su klinci naučili u vrtiću. Neću se sad uvlačiti dalje u dublje raprave oko toga da je i to što su klinci naučili sasvim svejedno i neće imati utjecaja na njihovo daljnje obrazovanje. Nije li nama kao roditeljima važnije da li su bili sretni provodeći svoje vrijeme u vrtiću? Ako nije, trebali bi se zabrinuti. Probe prekidaju dječju igru i prisiljavaju veliku većinu djece da se bave nečim što ih uopće ne zanima. U to vrijeme mogla bi se baviti nečim za što su prirodno zainteresirana, primjerice crtanjem, nogometom, pisanjem, slobodnom igrom s prijateljima ili slično. Od toga bi i sama djeca imala više koristi. No budite iskreni, da li i vama dječje predstave ne izgledaju kao obična zabava za odrasle? Mi odrasli trebali bi već i sami odavno znati pronaći načine da se sami zabavimo, a djecu pustiti da uživaju u svakom trenutku svoga djetinjstva i da svaki trenutak provedu na najbolji mogući način. Jedino tako djeca mogu biti 100 % slobodna i sretna.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Ovaj tekst ne pišem zato jer mislim kako sam upravo ja roditelj koji ne sputava svoju djecu već zato jer to želim postati. Često u posljednje vrijeme primjećujem kako mi roditelji liječimo svoje komplekse vičući na svoju djecu i dijeleći im kojekakve nezaslužene kazne. Kad sam po prvi put postala roditelj, mislila sam da znam sve ili bar dosta toga. Dobar odgoj za mene je značio baš svaki put pravilno reagirati na dječje ponašanje koje želimo ispraviti, tj. koje nama odraslima ne odgovara iz nekog razloga. Uz to je za nositi etiketu na kojoj piše“dobar roditelj“ bilo potrebno svaki slobodan trenutak provesti s djetetom igrajući se s njim igre koje bi mi odrasli željeli da se dijete igra i na način na koji bi željeli da se igra. Tako sam cijele dane provodila kuhajući sa svojim malim zlatom ili pak čitajući joj slikovnice koje su po meni bile poučne i zabavne za dijete te dobi. Ako mi se slučajno njene igre ne bi sviđale odmah bih ih prekidala i nudila joj ono što sam smatrala dobrom igrom. Isto bih reagirala u svakodnevnim situacijama i zadacima koji su se našli pred mojom djevojčicom. Tako bi nekada kad je moja sad već šestogodišnja Ivona primjerice pokušala podići veliku zdjelu punu vode, odmah dotrčala do nje sprečavajući je da to učini nudeći joj detaljna objašnjenja zašto to ne bi bilo pametno. Danas zaključujem kako je upravo zbog toga bila zakinuta za nešto neprocjenjivo kao što je osobno iskustvo i baratanje predmetima, a sva moja detaljna objašnjavanja nisu joj vrlo vjerojatno ništa značila. Danas bi svoje treće dijete vjerojatno ostavila da sama vidi što će se dogoditi bude li podigla zdjelu punu vode. Dijete iz pozitivnog ili negativnog ishoda nastale situacije treba samo izaći kao pobjednik. Pobjednik bi po mojim nekadašnjim kriterijima Ivona u opisanoj situaciji bila kad bi uspjela podići zdjelu punu vode bez da je prolije. Danas bi je pak smatrala pobjednicom ako bi nešto naučila iz opisanog događaja, tj. ako bi stekla određeno iskustvo u baratanju predmetima u ovom slučaju. Kad bi se voda prolila, to bi joj dalo još prilika za nova iskustva. Dala bi joj krpu i ponudila joj da pobriše pod ako to želi. Ako bi se trebala presvući, to bolje! Bila bi to još jedna prilika za vježbanje samostalnog odijevanja. Odgovorno tvrdim da se roditelj u 99 % slučajeva ne bi trebao miješati u dječje nesuglasice i rješavati ih umjesto njih. Isto tako je 99 % roditeljskih prigovaranja sasvim nepotrebno. Zato kad slijedeći put započnete rečenicu poput ove: Nemoj molim te… Zašto si baš sad… Zar ne bi mogao… Zar moraš baš sad… stanite i razmislite da li je stvarno potrebna.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Iako fakultet nisam nikad završila, smatram da sam puno dobila samim time što sam pohađala predavanja vezana uz odgoj djece. Za mnogo stvari u životu moramo imati neke kvalifikacije, primjerice nitko vas neće zaposliti u bolničkom laboratoriju ako niste završili barem medicinsku školu, nitko vas neće zaposliti u kuhinji hotela ako niste profesionalni kuhar. Što se tiče roditeljstva, većina se nas roditelja prečesto osjeća usamljeno u svojim nastojanjima da svoje mališane (ali i one malo veće mališane) odgojimo u fizički i psihički zdrave mlade ljude. Zar ne zaslužujemo da nam netko pomogne u takvom odgovornom poslu? Ako ne uvijek, zar ne bar ponekad kad zagusti i kad više ni sami nismo sigurni u ispravnost svojih odgojnih metoda i stavova? Psihološka pomoć najčešće nam je nedostupna zbog financijskih razloga, ali i nedostatka vremena za istu. Koji će roditelj doći umoran s posla i otići na razgovor psihologu? Teško je ostaviti mnoštvo dnevnih obveza koje na nas čekaju nakon dolaska s posla i još potrošiti ponekad i teško zarađenih 200 kuna.
Jedna od stvari koja mi je najviše ostala u sjećanju iz fakultetskih dana je definitivno ometanje dječjeg stvaralaštva.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Sigurno se već velika većina roditelja našla u situaciji kad mora nekome povjeriti na čuvanje svoje dijete ili djecu. Ponekad jednostavno moramo neke stvari obaviti bez djece, a ponekad je zbog vremenskih uvjeta i prirode obveza tako lakše. Najljepše i najlakše je djecu ostaviti nekome koga dobro poznajete i za koga znate da ima iste ili bar jako slične principe i metode odgoja kao i vi sami. To je najlakše i za djecu jer će sve eventualne zabrane i zahtjeve osobe koja ih čuva lakše shvaćati i poštivati.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
I oni koji su odrasli uz brata ili sestru isto kao i oni koji su cijelog života ostali jedinci ne osporavaju činjenicu da je puno ljepše i lakše odrastati uz brata ili sestru. Činjenica je da koliko god se mi odrasli trudili igrati sa svojom djecom i biti im prijatelji koji su uvijek uz njih kad im je to potrebno, interakciju među braćom te njihovu zajedničku igru i ljubav im ne možemo pružiti. Ne možemo to učiniti na isti način zbog jedne jedine činjenice: nismo više djeca već odrasli ljudi. Odrasli ljudi razmišljaju drugačije nego djeca, reagiraju drugačije nego djeca i igraju se drugačije nego djeca. Nekad je možda bilo lakše vidjeti tu povezanost i zaigranost braće i sestara jer su obitelji češće imale više djece; pojam „bijele kuge“ (jedno dijete po obitelji) je bio nepoznata pojava, a uz brojne poslove djedova, baka te roditelja djeca su bila manje-više prepuštena sebi i igranju sa braćom i sestrama. Danas se situacija u prosječnoj obitelji uvelike promijenila. Velika većina roditelja radi, a i oni koji ne rade jer su odlučili biti kod kuće sa djecom provode više vremena u igri sa svojim mališanima. Uz to djeci vrijeme popunjavaju i crtići, igrice na računalu te razne druge „blagodati“ suvremene tehnologije.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
