Piše mr. Jelena klinčević, spec. kliničke psihologije
Još nije službeno definirano da je riječ o novom obliku ovisnosti, u psihijatrijskoj nomenklaturi nema takve dijagnoze, a u svijetu već postoje klinike u kojima se ovisnost o internetu liječi. Čak ni u SAD-u nisu rađene opsežnije epidemiološke studije o ovom problemu, ali su one rađene u Južnoj Koreji i Kini, gdje zapravo ima najviše korisnika interneta. U Kini već ima oko 10 milijuna adolescenata koji su ovisni o internetu, u školama se provode preventivni programi, u brojnim su bolnicama savjetovališta i centri za liječenje… Gdje smo mi u svemu tome? Daleko od sustavnog istraživanja ovog novog, kao i većine starih problema u području duševnog zdravlja. Ali u svakodnevnoj praksi kliničkih psihologa i psihijatara sve je više pokazatelja da i kod nas problem postoji i da s njim u vezi nešto treba poduzeti. No pođite vi lijepo sami od sebe i svojih najbližih, pa se upitajte kako koristite internet, da li možda netko od članova vaše obitelji pokazuje promjene u ponašanju zbog kojih vas zabrinjava njegov način korištenja internetskih sadržaja. Jeste li vi ili netko vaš od onih koji čim se probude pale računalo, provjeravaju poštu ili stanje u igri, pa se tek onda umivaju, ako si uopće uzmu vremena za to… Ili već zatvarate oči pred činjenicom da vaš član obitelji danju tetura ili spava, a noću bdije nad računalom, nigdje ne izlazi, smršavio je i ne komunicira s nikim, a kad pokušate o tome s njim razgovarati dolazi do sukoba, pa i fizičkih…. Ni jednu ovisnost pogođena osoba u početku nije spremna prepoznati i prihvatiti, nikome i ne pada na pamet da bi se mogao «navući» na tako nešto, a zapravo se to može dogoditi baš svakome u određenim uvjetima. Općenito kažemo da je za razvoj bilo koje ovisnosti potrebna određena predispozicija u strukturi osobnosti i određeni okidač poput poteškoća snalaženja u nekoj razvojnoj fazi ili kriznoj situaciji. Od razvojnih je faza najosjetljivije doba adolescencije i prelaska u ranu odraslu dob kada se formira identitet, pa u tom životnom razdoblju mladi ljudi biraju internetske igre u kojima je naizgled moguće ostvariti bilo koji željeni identitet, osjetiti moć i zadovoljstvo sobom u virtulnim pobjedama koje nemaju veze sa svijetom realnih problema i međuljudske komunikacije. Iluzorno je vjerovati da nam računalni sadržaji, (ni oni edukativni!), mogu popraviti socijalne i emocionalne vještine, STVARNI LJUDSKI KONTAKT NIČIM SE NE MOŽE ZAMIJENITI. Pogotovo u području seksualiteta, a podaci govore da je ključni problem internetske ovisnosti ljudi u tzv. krizi srednjih godina ovisnost o pornografskim stranicama i virtualnom seksu. I tako imamo stvarne ljubavne i bračne drame živih ljudi koje muče fantomi u globalnoj mreži…Pa šta nam je sve to uopće trebalo?!
Podijeli sa Facebook prijateljima
Biblioteka Pitija, 1999. g., 326 str., tvrdi uvez.
Priredio Albert Lamb
Ovaj post pišem pod velikim pritiskom i moram priznati kako već danima razmišljam što napisati o Summerhillu. Oni koji su već upoznati sa školom Summerhill i djelom velikog Neilla vjerojatno neće niti imati preveliku potrebu pročitati moj post, ali drugi dio populacije je ionako moja ciljana publika kojoj želim pobuditi interes za ovom knjigom. Velik je to pritisak jer se bojim da neću svim čitateljima prenijeti „bit i ideju Summerhilla“ pa da iz tog razloga neki ljudi neće poći u potragu za ovom knjigom. A trebali bi… Teško je u doba kapitalizma ljudima ponuditi nešto što će doživjeti kao nešto „vrijedno pažnje“ jer ljude se svakog dana bombardira novim pravcima, novoosnovanim udrugama, novim knjigama, novim idejama. Oni koji se bave obrazovanjem, ali i oni koji su potpuni laici po tom pitanju možda će se pitati kako to da nešto „tako dobro“ poput Summerhilla nije već do sad prihvaćeno u svijetu. Ljudi će možda pomisliti kako bi Summerhill da išta vrijedi već bio otkriven pa će ih to možda odbiti od čitanja i proučavanja Neillove filozofije. U obranu Summerhilla moram napomenuti kako to što čovjek ne traži rješenja problema čovječanstva na pravom mjestu i nije neka novost. Ratovi, nasilje, prevare, laži – sve je to dio naše svakodnevice, a sve je to produkt čovječanstva. Da su stručnjaci davnih godina 20. stoljeća poslušali dobrog, starog Neilla i njegove ideje i bar donekle isprobali njegove teze, možda bi već do sad imali generacije koje bi bile manje živčane, manje nasilne, manje uplašene i manje manipulirane od strane onih koji su na vlasti, manje ukalupljene – jednom rječju možda bi već do sad odgojili koju generaciju sretnih ljudi. Jučer sam postala svjesna činjenice da što god da napišem o ovoj knjizi neće biti dovoljno da je opišem i dočaram potencijalnom čitatelju. Jer Summerhill je način života. Jedno je sigurno: Nakon što se upoznate sa školom „Summerhill“ i idejama njenog začetnika A.S. Neilla, nikad više nećete na isti način gledati na obrazovanje. Pročitala sam ovu knjigu još u doba fakulteta i jako me se dojmila. Kako moja šestogodišnja kćer na jesen kreće u školu, obrazovanje se konačno počelo ticati i mene i moje obitelji. Mislim d ću i dalje proučavati školu Summerhill jer ne samo da je čitanje donijelo neku vrstu mira i meni i cijeloj mojoj obitelji nego mi je ukazao na to da su moje sumnje oko opravdanosti općeprihvaćenog oblika obrazovanja u svijetu u potpunosti opravdane.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Često sam bila u publici kad su se održavale dječje predstave. Bilo je i lijepih i smiješnih trenutaka, ali jedno je uvijek bilo isto: suze u očima njihovih roditelja i veliki ponos koji se mogao vidjeti u svakom njihovom pogledu. Jednom sam prilikom obavljala praksu u dječjem vrtiću kad su mališani vježbali za završnu predstavu. Svakog dana sam se pitala bi li reakcije i emocije tih roditelja bile iste kad bi prisustvovali svemu što prethodi tim dječjim predstavama.
Prva stvar koju morate osvjestiti je način na koji se odabiru teme za dječju predstavu. To je u 99,99 % slučajeva uvijek odrasla osoba što me u sustavu koji se kune da radi sve za dobrobit djece i njihov zdrav razvoj uistinu čudi. Pitam se gdje je tu poticanje djece na kreativnost i uopće pravo na slobodan izbor. Sukladno tome, odgajatelj je taj koji odlučuje tko će što glumiti. Probe za predstave održavaju se svakog dana po otprilike sat vremena. 90 % klinaca se uopće ne veseli probama, a ni samoj završnoj predstavi. Njima je svejedno da li će i što pokazati svojim roditeljima, a to je i normalna stvar. Samo mi roditelji tražimo potvrdu nečega što 
uopće nema smisla. Odlično izvedena i osmišljena predstava uopće nije pokazatelj toga što su klinci naučili u vrtiću. Neću se sad uvlačiti dalje u dublje raprave oko toga da je i to što su klinci naučili sasvim svejedno i neće imati utjecaja na njihovo daljnje obrazovanje. Nije li nama kao roditeljima važnije da li su bili sretni provodeći svoje vrijeme u vrtiću? Ako nije, trebali bi se zabrinuti. Probe prekidaju dječju igru i prisiljavaju veliku većinu djece da se bave nečim što ih uopće ne zanima. U to vrijeme mogla bi se baviti nečim za što su prirodno zainteresirana, primjerice crtanjem, nogometom, pisanjem, slobodnom igrom s prijateljima ili slično. Od toga bi i sama djeca imala više koristi. No budite iskreni, da li i vama dječje predstave ne izgledaju kao obična zabava za odrasle? Mi odrasli trebali bi već i sami odavno znati pronaći načine da se sami zabavimo, a djecu pustiti da uživaju u svakom trenutku svoga djetinjstva i da svaki trenutak provedu na najbolji mogući način. Jedino tako djeca mogu biti 100 % slobodna i sretna.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Ovaj tekst ne pišem zato jer mislim kako sam upravo ja roditelj koji ne sputava svoju djecu već zato jer to želim postati. Često u posljednje vrijeme primjećujem kako mi roditelji liječimo svoje komplekse vičući na svoju djecu i dijeleći im kojekakve nezaslužene kazne. Kad sam po prvi put postala roditelj, mislila sam da znam sve ili bar dosta toga. Dobar odgoj za mene je značio baš svaki put pravilno reagirati na dječje ponašanje koje želimo ispraviti, tj. koje nama odraslima ne odgovara iz nekog razloga. Uz to je za nositi etiketu na kojoj piše“dobar roditelj“ bilo potrebno svaki slobodan trenutak provesti s djetetom igrajući se s njim igre koje bi mi odrasli željeli da se dijete igra i na način na koji bi željeli da se igra. Tako sam cijele dane provodila kuhajući sa svojim malim zlatom ili pak čitajući joj slikovnice koje su po meni bile poučne i zabavne za dijete te dobi. Ako mi se slučajno njene igre ne bi sviđale odmah bih ih prekidala i nudila joj ono što sam smatrala dobrom igrom. Isto bih reagirala u svakodnevnim situacijama i zadacima koji su se našli pred mojom djevojčicom. Tako bi nekada kad je moja sad već šestogodišnja Ivona primjerice pokušala podići veliku zdjelu punu vode, odmah dotrčala do nje sprečavajući je da to učini nudeći joj detaljna objašnjenja zašto to ne bi bilo pametno. Danas zaključujem kako je upravo zbog toga bila zakinuta za nešto neprocjenjivo kao što je osobno iskustvo i baratanje predmetima, a sva moja detaljna objašnjavanja nisu joj vrlo vjerojatno ništa značila. Danas bi svoje treće dijete vjerojatno ostavila da sama vidi što će se dogoditi bude li podigla zdjelu punu vode. Dijete iz pozitivnog ili negativnog ishoda nastale situacije treba samo izaći kao pobjednik. Pobjednik bi po mojim nekadašnjim kriterijima Ivona u opisanoj situaciji bila kad bi uspjela podići zdjelu punu vode bez da je prolije. Danas bi je pak smatrala pobjednicom ako bi nešto naučila iz opisanog događaja, tj. ako bi stekla određeno iskustvo u baratanju predmetima u ovom slučaju. Kad bi se voda prolila, to bi joj dalo još prilika za nova iskustva. Dala bi joj krpu i ponudila joj da pobriše pod ako to želi. Ako bi se trebala presvući, to bolje! Bila bi to još jedna prilika za vježbanje samostalnog odijevanja. Odgovorno tvrdim da se roditelj u 99 % slučajeva ne bi trebao miješati u dječje nesuglasice i rješavati ih umjesto njih. Isto tako je 99 % roditeljskih prigovaranja sasvim nepotrebno. Zato kad slijedeći put započnete rečenicu poput ove: Nemoj molim te… Zašto si baš sad… Zar ne bi mogao… Zar moraš baš sad… stanite i razmislite da li je stvarno potrebna.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Iako fakultet nisam nikad završila, smatram da sam puno dobila samim time što sam pohađala predavanja vezana uz odgoj djece. Za mnogo stvari u životu moramo imati neke kvalifikacije, primjerice nitko vas neće zaposliti u bolničkom laboratoriju ako niste završili barem medicinsku školu, nitko vas neće zaposliti u kuhinji hotela ako niste profesionalni kuhar. Što se tiče roditeljstva, većina se nas roditelja prečesto osjeća usamljeno u svojim nastojanjima da svoje mališane (ali i one malo veće mališane) odgojimo u fizički i psihički zdrave mlade ljude. Zar ne zaslužujemo da nam netko pomogne u takvom odgovornom poslu? Ako ne uvijek, zar ne bar ponekad kad zagusti i kad više ni sami nismo sigurni u ispravnost svojih odgojnih metoda i stavova? Psihološka pomoć najčešće nam je nedostupna zbog financijskih razloga, ali i nedostatka vremena za istu. Koji će roditelj doći umoran s posla i otići na razgovor psihologu? Teško je ostaviti mnoštvo dnevnih obveza koje na nas čekaju nakon dolaska s posla i još potrošiti ponekad i teško zarađenih 200 kuna.
Jedna od stvari koja mi je najviše ostala u sjećanju iz fakultetskih dana je definitivno ometanje dječjeg stvaralaštva.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
