Éva Janikovszky
Ilustrirao: László Rèber
Hena com, Zagreb, 2001. god., 35 str., tvrdi uvez.
Prevela s madžarskog: Lijerka Damjanov – Pintar
„Svako dijete zna, pa i ono najmanje, da je biti zločest mnogo zanimljivije nego biti dobar“ – ovom rečenicom započinje slikovnica pod nazivom „Da sam odrastao“. I to je velika istina. Tome bi još dodala da tu veliku istinu zna i svaki odrastao čovjek, ali ona je potisnuta duboko u njemu. Tko ju je potisnuo? Roditelji, učitelji, bake i djedovi i svi oni odrasli koji misle da je biti dobar odgajatelj stvarno lako: Samo uvijek paziš da je dijete opralo ruke prije jela, opralo zube nakon jela i da je pospremilo svoje igračke. Naravno, ljudima su upravo ove stvari pokazatelj dobrog odgoja. Lakše je primjetiti da li su djeca „dobro odgojena“ ma što to značilo. Teže je vidjeti da li odrastaju u miru, sreći i veselju, pa je to lako zanemariti i praviti se da to i nije toliko bitno koliko i to da li uvijek imaju papučena nogama i da su pojeli svu mrkvu iz juhe. A opet ne znam niti jedno dijete koje se ozbiljno razboljelo zbog činjenice da nije opralo ruke prije jela ili hodalo po kući bez papuča. A i nepospremljene igračke manje – više smetaju nama odraslima, a ne djeci. Na kraju krajeva, mi smo ti koji smo im kupili tu gomilu igračaka, oni bi bili jednako zadovoljni i sa jednom bebom i jednim autićem . Po drugoj strani znam gomilu odraslih koji imaju probleme uzrokovane „dobrim odgojem“. Neki su toga svjesni, a neki ne. Ne znam što e opasnije…. Često me srce zaboli kad vidim da djeca pokušavaju razbiti taj oklop strogoće i ozbiljnosti kod svojih roditelja, a ovi tek onda podivljaju. Koliko vas je puta dijete primjerice pošpricalo vodom, povuklo za nos ili pošaralo flomasterom kako bi se malo našalilo s vama i izmamilo osmjeh na vaše ozbiljno lice? Koliko puta ste prihvatili zabavu i od srca se poigrali s vašim djetetom? Ljudi koje ja najčešće primijetim obično odmah počnu vikati na svoje mališane ne bi li uveli reda. A što je uopće red i tko ga je izmislio? Odrasli, i to iz jednog jedinog razloga: zbog velike i nikad zadovoljene ljudske potrebe da kontroliraju stvari, ponašanja i osobe. Kao da je postalo pitanje prestiža tko će više i češće vikati na svoju djecu. Ako dovoljno vičeš na njih i po potrebi, malo ih udariš po guzi – to si bolji roditelj! Potpuno pogrešno i po meni je potrebno samo jedno kako bi djeca bila sretna – biti na njihovoj strani…
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Katarina Zrinski, 1998. g., 128 str., tvrdi uvez.
Prevela s engleskog: Marina Leustek,
Ilustrirala: Nevenka Macolić
Uvod:
Ako ste već čitali koju knjigu o Christopheru Robinu, onda znate da je on nekad imao labuda kojeg je zvao Pooh, ali s tim smo se labudom do sada već pozdravili i oprostili. Kako labudu više nije trebalo njegovo ime, Christopher Robin ga je uzeo i dao ga medvjediću. Medo Edo je jednog dana izjavio da bi i on želio imati neko dojmljivo ime pa je tako postao Medo Winnie zvani Pooh.
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Izdavač: Izdavačko knjižarska radna organizacija Mladost, Zagreb 1987., meki uvez, 227. stranica
Napisala: Anne Frank
O djelu i spisateljici: Djelo je prvi objavljeno u Nizozemskoj 1947. pod naslovom Het Achterhuis. Holandski naslov ove knjige odnosi se na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Het Achterhuis ili doslovce “stražnja kuća” nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala. Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Školska knjiga, 2003. god., 63 str., tvrdi uvez.
Ovu knjigu u stripu možda će najbolje opisati ono što piše na njenim koricama:
“Vječna djeca, curica Durica i njezini prijatelji, već više desetljeća uveseljavaju najmlađe ljubitelje stripa u dječjem listu Smib. Slatke i bezazlene Duričine nepodopštine čine dječju svakodnevicu vedrijom i humornijom, a vrhunski likovni rukopis autora Ivice Bednjanca osigurao je Durici mjesto u samom vrhu europskog stripa za najmlađe. Ovo nije knjiga za jedan dan, ovo je knjiga za cijelu godinu, za svako dijete i za sva vremena.”
Više →
Podijeli sa Facebook prijateljima
Karel Čapek; Ilustracije Svjetlan Junaković; Naklada Fran, Zagreb, 2001.g.; 44 str. tvrdi uvez
Posve zanimljiva priča o poštaru Kolbabi i njegovoj poštanskoj pustolovini. Kako i svakom čovjeku ponekad dosadi dnevna rutina tako je i našem poštaru Kolbabi dosadilo biti poštar. Dosadilo mu je svo to raznošenje pisama, trčanje, hodanje razvrstavanje pošte i jurenje s telegramima. Tako je jednog dana sav jadan zaspao u svom poštanskom uredu i ostao tako spavati tamo preko noći. Najednom ga je iz mirnog sna probudila neka buka. Vidjeo je malene čovječuljke kako razvrstavaju poštu. Bili su to poštanski patuljci. Razvrstavali su poštu brižno i detaljno već prema adresama koja ide u koje mjesto. Zatim su započeli neobičnu igru. Kartanje pismima. Bilo je to vrlo zanimljivo. Pisma, odnosno pošiljke razvrstali su tako da imaju najjaču i najslabiju kartu. Najmanja karta bila su pisma u kojima ljudi jedni drugima podmeću ili se pretvaraju. Zatim je slijedila druga najniža karta – pisma koja se pišu iz obaveze ili nužde. Za njom slijedi karta pisama koja ljudi pišu iz pristojnosti. Prva jača karta bila je desetka odnosno pisma u kojima ljudi pišu jedni drugima zanimljivosti. Za njom slijedi karta pisama u kojima pišu pisma kad žele nekog obradovati. Četvrta jaka karta su pisma koja se pišu iz ljubavi a najjača karta bila su pisma u kojima čovjek daruje cijelo srce.Također su ljubazni patuljci objasnili gospodinu Kolbabi kako ako oni stave pismo na svoje čelo jasno mogu pročitati sav sadržaj. Nadalje objašnjavali su kako se hrane poštanskim ljepilom i vole lizati poštanske marke. Šaleći se tako s njima proveo je naš poštar u pošti čitavu noć i naravno o tome nije nikom pričao.
Slijedećeg dana kad je razvrstavo pisma našao je jedno bez adrese. Učinilo mu se kako to pismo zapravo svakako treba isporučiti jer u njemu piše nešto važno. Tada je potražio pomoć poštanskog patuljka da mu pročita što u njemu piše bez da ga otvore kako bi saznao kome pismo pripada. U njemu je pisalo: “Najdraža Marženko, Pisam ti dasam dobio posao šofera ako očeš možemo imati svatove piši meni ako me još voliš piši meni brzo tvoj vjerni Francek”. Iako je prvo pomislio kako je pošiljatelj nepismen zbog silnih grešaka, pročitavši sadržaj znao je da svakako mora dostaviti to pismo. Odlučio je potražiti gospodičnu Marženku pa makar morao proputovati cijeli svijet. Tako je propješačio cijelu zemlju raspitivao se o Marženki i Franceku. Hodao je godinu dana no nije ih pronašao. Tako je jadan sjeo kraj ceste silno tužan što nije uspio isporučiti pismo. Odjednom odnekud stvori se kraj njega automobil i čovjek iz njega vikne: dođite da vas malo povezemo. Vozeći se tako poštar primjeti kako auto ide izuzetno sporo pa upita u čemu je problem. Šofer mu tada objasni kako je tužan jer je još pred godinu dana svojoj dragoj pisao pismo na kojeg nikada nije dobio odgovor. Nije puno trebalo poštaru da shvati da je to njegov izgubljeni Francek a pismo koje je slao je upravo ovo koje on nikako da isporuči Marženki. Brzo je ispričao kako upravo traži Marženk uda joj isporuči ovo pismo i automobil je odjednom jako ubrzao i poletjeo. Leteći tako automobilom došli su do Marženkine kuće. Kada je poštar pozvonio ugledao je Marženku tužnu i bezvoljnu kako šiva košulju. Rekla je da to nije svadbena haljina nego mrtvačka košulja jer je tužna i već jednu godinu očekuje pismo od svog dragog koje nikad nije stiglo. Poštar sav sretan uruči joj pismo a na vratima se pojavi i Francek. Od toga dana Francekov automobil stalno je jurio jer ga je vozio sretan vozač.
Podijeli sa Facebook prijateljima
