Ometanje dječjeg stvaralaštva

Iako fakultet nisam nikad završila, smatram da sam puno dobila samim time što sam pohađala predavanja vezana uz odgoj djece. Za mnogo stvari u životu moramo imati neke kvalifikacije, primjerice nitko vas neće zaposliti u bolničkom laboratoriju ako niste završili barem medicinsku školu,  nitko vas neće zaposliti u kuhinji hotela ako niste profesionalni kuhar. Što se tiče roditeljstva, većina se nas roditelja prečesto osjeća usamljeno u svojim nastojanjima da svoje mališane (ali i one malo veće mališane) odgojimo u fizički i psihički zdrave mlade ljude. Zar ne zaslužujemo da nam netko pomogne u takvom odgovornom poslu? Ako ne uvijek, zar ne bar ponekad kad zagusti i kad više ni sami nismo sigurni u ispravnost svojih odgojnih metoda i stavova? Psihološka pomoć najčešće nam je nedostupna zbog financijskih razloga, ali i nedostatka vremena za istu. Koji će roditelj doći umoran s posla i otići na razgovor psihologu? Teško je ostaviti mnoštvo dnevnih obveza koje na nas čekaju nakon dolaska s posla i još potrošiti ponekad i teško zarađenih 200 kuna.

Jedna od stvari koja mi je najviše ostala u sjećanju iz fakultetskih dana je definitivno ometanje dječjeg stvaralaštva.

Znanstvenici navode da je ometanje dječjeg stvaralaštva:

  • Crtanje djeci
  • Ispravljanje dječjih oblika
  • Slikovnice za bojenje
  • Izlaganje dječjih radova
  • Širenje shematskih oblika među djecom
  • Vrednovanje i procjenjivanje likovnih radova djece
  • Komentiranje i prigovaranje
  • Prenaglašavanje vrijednosti (ne cilj, nego uživanje u stvaralačkom radu)
  • Urednost i preciznost

Sigurno ste se pronašli bar u jednom od ovih postupaka, ako ne i u više. Nije to ništa strašno jer sam često viđala i stručnjake da griješe u banalnim stvarima. Jednom prilikom kad sam bila na praksi djeca mlađe predškolske dobi su najviše voljela bojati i crtati crnom bojom. Odgajateljica je stalno pokušavala djeci nametnuti šarene boje do te mjere da je jednom čak i maknula toliko željenu boju. Nije pomislila da je biranje crne boje sasvim normalno i ne znači to da su djeca mali mračnjaci ili da imaju psihičkih problema pa čak niti to da imaju loš ukus. Objašnjenje je sasvim jednostavno i kad ga pročitate, sigurno će vam pasti na pamet: Pa naravno, to je sasvim prirodno. Djeca te dobi vole konstrast, a pošto im najviše nudimo papir bijele boje, oni biraju crnu boju jer se ona najbolje vidi na bijeloj podlozi. Da bi kontrast bio jači i da bi se boja bolje vidjela.

Da bi što manje ometali dječje stvaralaštvo nemojte stalno crtati svojoj djeci. Crtajte im što je manje moguće i pustite da oni crtaju ono što žele i kako žele. Najgore je kad odrasli misle da znaju nešto nacrtati, a zapravo to sasvim pogrešno. Odrasli crtaju samo jednu karakteristiku , samo jedan aspekt nacrtanog predmeta, osobe ili pojave. Odrasli će primjerice nacrtati naranču kao narančastu loptu izborane strukture, a djeca će češće crtati ono kako su je oni doživjeli. Primjerice crtat će kako je ona kisela, ako su je probali ili pak kako je ljepljiva ako su je ikad dodirnuli rukama. Najviše ćemo učiniti za svoju djecu ako im pružimo izravno taktilno iskustvo na način da im damo da dodiruju predmete. Njih jako zanima kakvo je nešto, a mi često mislimo kako nam djeca namjerno rade kvara. Primjerice prolijevaju juhu, razbiju jaje, mrve kruh. Djeca su prirodno znatiželjna i zanima ih kakve su stvari, primjerice da li su ljepljive, tvrde, mekane, kisele, da li se lako mrve i slično. Te otkrivene karakteristike stvari oni često crtaju na svojim crtežima. Ali to većina roditelja niti ne zna jer su laici, a ne stručnjaci. Zato bi neki besplatni tečajevi za roditelje često dobro došli kako bi roditelji bolje upoznali svoju djecu i bolje ih odgajali.

Ne treba ispravljati dječje oblike i slike. To je po meni nešto najgore što roditelji ili odgajatelji mogu raditi. Roditelji misle kako će tako nešto poučiti svoju djecu, a zapravo im šalju poruku: Ti to ne znaš, ja znam bolje pa ću ti malo popraviti. Dragi roditelji, nemojte slati takvu poruku svojoj djeci.

Slikovnice za bojenje loše su stoga jer djeci predstavljaju određeni način crtanja koji bi djeca mogla ili trebala prihvatiti kao poželjni način crtanja. No dobre su jer potiču razvoj fine motorike i potiču djecu na urednost. Nemojte ih nuditi djeci prečesto (ma što to značilo). Po meni puno su štetniji prije navedeni načini ometanja dječjeg stvaralaštva.

Izlaganje dječjih radova djeci može slati dvosmislene poruke. Zapravo ono više znači nama roditeljima nego djeci. Djeca bi mogla biti frustrirana stalno gledajući svoje radove jer ne možemo izvijestiti sve, a oni bi mogli steći dojam da svi njihovi radovi moraju biti poput onih izloženih jer su oni roditeljima najljepši. Ukratko, slobodno izložite neke dječje radove, ali nemojte bombardirati djecu s količinom izloženih radova.

Širenje shematskih oblika među djecom potpuno je nepotrebno jer djeca ne trebaju učiti kako i na koji način naučiti nacrtati pojedinu stvar ili pojavu. Kad bi svi na jednak način crtali stvari, umjetnost bi bila sasvim nepotrebna.

Vrednovanje i procjenjivanje dječjih radova svedite na minimum minimuma jer je to nama roditeljima teško, a djeci frustrirajuće. Nekoj djeci vrednovanje i procjenjivanje radova pada teže, a nekoj lakše što puno ovisi o emocionalnoj crti karaktera svakog djeteta. Uglavnom, nitko ne može reći da je jedan dječji rad bolji ili ljepši od drugog  jer to jednostavno ne bi bilo pošteno. To je stvar osobnog ukusa.

Slična stvar je komentiranje i prigovaranje. Ili sve radove komentirajte na isti, pozitivan način, ili ih pak nemojte uopće komentirati. To je jedino ispravno.

Svi mi znamo da je cilj uživati u samom stvaralačkom radu no u današnjem kapitalističkom društvu previše je naglašen cilj toga rada kao nešto na čemu se može zaraditi. Zato počnimo drugačije odgajati svoju djecu i pokažimo im da je bitno da uživamo u stvaralaštvu bez obzira na sam produkt.

Urednost i preciznost bitni su nama, odraslima, a ne djeci. Imajte to na umu kad pred djetetom govorite o njihovom radu. Ono što je nama odraslima birno, najčešće ne bi uopće trebalo spominjati. Zar je bitno da li je njihova skulptura od gline uredna i tko uopće može odrediti do koje mjere je nešto neuredno, a što uredno. Na taj način bitrebali osnovati posebno povjerenstvo koje bi odredilo koji je dječji rad uredan, a koji neuredan. Potpuno besmisleno, ne slažete li se.

Mislim da sam dosta rekla o ometanju dječjeg stvaralaštva, slijedeći put ću malo više o poticanju stvaralaštva jer je i to bitno. Ovo mi se nekako činilo važnije. Možda je lakše ispraviti pojedine postupke, a onda naučiti kako i što dalje unapređivati ono što smo ispravili. Kad je karijes na zubu prvo treba izbrusiti ga, a onda zdravom prehranom i njegom učvrstiti caklinu i spriječiti ponovni nastanak karijesa. Tako je i sa dječjim stvaralaštvom. Prvo ispravimo svoje pogrešne postupke, a onda potaknimo djecu na zdravo stvaralaštvo koje ih veseli i ispunjava.

Objavljeno u rubrici naše odgojne metode, Odgoj | Tag članka: . Označi link.