Gdje i kako spavati – tko odlučuje?

Kako imam dvoje djece, često me mladi roditelji pitaju kako smo se snalazili sa spavanjem. Nekako baš ne volim o tome govoriti jer svi smo mi različiti i drugačije shvaćamo roditeljstvo, odnos s djecom pa isto tako i uspavljivanje djece. Moja je svekrva primjerice gubila živce gledajući kako djecu nosim dok ne zaspu i nikako joj nije bilo jasno kako nam djeca ne spavaju cijele noći kako su njena spavala. Ja pak nisam željela previše raspravljati o spavanju svoje djece jer o tome svatko ima drugačije stajalište. Nekim mamama nije teško satima nositi svoju djecu dok ne zaspu i noćima se buditi svakih 10-tak minuta kako bi utješile svoje male anđele. Neke pak mame žele svoj mir i jako ih nervira što se noćima moraju buditi kako bi ponovo i ponovo uspavali svoje mališane. Sto ljudi – sto ćudi. Zato je najbolje da svatko napravi ono što mu odgovara. Neki roditelji ne mogu dobro funkcionirati zbog toga što im djeca noćima ne spavaju tražeći utjehu ili pak dolaze u njihov krevet ili ih treba nositi i uspavljivati na razne načine. Za te roditelje i za njihovu djecu je bolje da to pod svaku cijenu promijene pa da mogu bolje i kvalitetnije živjeti.
Kod mene je bilo sasvim drugačije. Ja pak ne bi mogla živjeti sa činjenicom da sam ostavila svoju djecu da noćima neutješno plaču. Zato sam ih uspavljivala na način koji je njima odgovarao i nije mi bilo teško.

Ivona je što se tiče spavanja bila srednje zahtjevna beba. Budila se noću oko 2 – 3 puta samo prvih 1,5 mjesec. Nakon toga je ulovila ritam da je spavala noću od 8 sati navečer do 8 sati ujutro bez ijednog buđenja. Prvu noć kad smo se ja i muž probudili ujutro u 8 sati ništa nam nije bilo jasno. Nismo se susreli s nekim čija bi beba stara 1,5 mjesec spavala cijelu noći. Ali eto, nama se posrećilo. No nakon 4 mjeseca Ivona se počela sve češće i češće buditi. Ponekad bi se budila i po 15 puta na noć. Pedijatrica je predložila dohranu jer bi to moglo značiti da je spremna. No s dohranom je slabo funkcioniralo jer očito s 4,5 mjeseci još nije bila dovoljno zrela za to. A što se tiče spavanja bilo je sve gore i gore. Nije spavala niti u našem krevetu niti u kinderbetu i znala se po noći probuditi i biti budna po 2 – 3 sata. A slijedeći dan kao da se ništa nije dogodilo. No bili smo strpljivi i znali da je to samo faza koja će proći. Kad je napunila 12 mjeseci shvatili smo da je problem u kinderbetu i da u našem krevetu savršeno dobro spava bila sama ili spava pokraj nas. I tako smo se odlučili na kupnju kreveta. Krevet smo stavili u kut sobe i do njega stavili naš bračni krevet. Moja sestra kad je došla u posjet i vidjela malu sobu prepunu kreveta, rekla je: “Pa vaša soba se pretvorila u jedan veliki krevet.” I to je bilo točno. No, nama nije smetalo. Imali smo dosta mjesta u dnevnom boravku, a spavanje je savršeno profunkcioniralo. Ivona je zaspala oko 9 – 10 sati navečer nakon slikovnice za laku noć i spavala cijelu noć. Doduše, morali smo ležati pokraj nje dok nije zaspala no nije nam to bilo teško.

Kad je Ivona imala 2 godine i 3 mjeseca rodio nam se Vid. Bili smo spremni za sve no beba koja sisa svakih sat vremena i po noći i po danu i nabire po 1,5 kg na mjesec svakog bi iznenadila. No čovjek se prilagodi novonastaloj situaciji. Kako je po noći dosta plakao, počeo je buditi Ivonu pa je zamolila da li može imati svoju sobu. Kako smo imali još jednu sobu koju nismo korstili za ništa posebno, osposobili smo je za našu spavaću sobu i Ivoni napravili samo njenu dječju sobu. Naša je soba bila u suterenu, koristili smo babyfon da bi je čuli kad se budila. Ali nakon dan – dva prilagodbe Ivona je već mirno i zadovoljno spavala po cijele noći. U to vrijeme smo pokušali pronaći način da je uspavamo, a da ne moramo pokraj nje ležati, no bilo je to neuspješno.

Vida smo uspavljivali nakon slikovnice za laku noć. Već kad je bio mala beba smo primijetili da je ponekad jedino što ga smiruje pjesmica Branka Kockice: Carstvo u drugarstvu koju sam s Ivonom intenzivno slušala pred kraj trudnoće s Vidom. Vid je sa 9 mjeseci prvi put obolio i od tada je cijelu zimu  bio stalno na antibioticima. Imao je treću mandulu koja mu je zadavala dosta problema pa smo svakih 2 – 3 tjedna pili neki antibiotik. A situacija se niti sa lijekovima ne bi puno popravljala. Ponekad sam došla prije nego što je uopće do kraja popio antibiotike, a Vid je već ponovno imao temperaturu preko 39 °C. Bilo je grozno. Svaki tjedan smo po dva – tri puta posjećivali pedijatricu. Po cijele noći sam imala na rukama bolesno dijete. Čim bih ga spustila dolje, probudio se jer nije mogao disati. Zaspao je oko 9 – 10 sati navečer i već oko 12 sati je bio budan i čuvala sam ga na rukama do 5 satu ujutro. Već sam gubila živce i jedva sam funkcionirala preko dana. I njemu je bilo jako teško jer je preko dana bio neispavan i nervozan pa je stalno plakao i nikako se nije mogao smiriti. Doktori su stalno razmišljali o operaciji mandula koja nikako nije preporučljiva za tako malo dijete, a mi smo samo razmišljali kako da prekinemo ovaj začarani krug nervoze, nespavanja i napokon počnemo normalno živjeti. Već je jadniku i samom bilo dosta te je shvatio da je noć najmučnije doba dana. Više nije želio zaspati na svoju omiljenu pjesmicu nego je odabrao sasvim drugu koja ga nije podsjećala na spavanje. Bio je to Đorđe Balašević i : Oprosti mi Katrin. Ljubitelji Balaševića znaju na koju pjesmu mislim. Već je i sam znao reći: pusti mi Na stanici u Puli.

I nekako u veljači se stanje napokon popravilo. On je narastao, a mandula je ostala ista i više mu nije radila tolike probleme. Svi su odahnuli: doktori i mi, a najviše mali Vid. No još dugo nije mogao uloviti pravilan ritam spavanja. Budio bi se u isto vrijeme u koje bi se budio kad je bio bolestan i trebalo je još puno mjeseci da ga naučimo da je noć za spavanje i da sad može mirno spavati jer može normalno disati i nema nikakvu temperaturu.

U doba kad smo muku mučili s bolesnimVidom, Ivona je postala spremna sama zaspati i jedne večeri je sama rekla kako želi sama spavati. Kao pomoć nam je dobro došao i mali ritual dolaska dobre vile ako djeca sama zaspu.

Vida smo prebacili u Ivoninu sobu one zime kad je bio stalno bolestan. Već smo se toliko naslušali raznih savjeta da smo pomislili kako možda drugi imaju pravo. Svi su nam naime govorili da mu možda ne odgovara mjesto spavanja pa da ga probamo prebaciti u drugu sobu. I opet sam ja cijelu noć provodila s njim u dnevnom boravku čuvajući ga na kauču i slušajući Na stanici u Puli. Roditelji ponekad zaborave da su roditeljski instinkti najbolji za svako dijete. A i naša pedijatrica nam je cijelo vrijeme govorila da je dijete jednostavno bolesno i da to moramo shvatiti i tome se prilagoditi.

Ritual uspavljivanja s pjesmom Na stanici u Puli se zadržao do poslije Vidove druge godine. Meni je to već počelo smetati jer je bio dosta težak za nošenje, a i nekako sam mislila da je već dovoljno velik da sam zaspi kao Ivona. Dugo sam pokušavala i uvijek smo na kraju završili sjedeći ili plešući u boravku uz pjesmu Na stanici u Puli.

U jednoj sam knjizi o odgoju pročitala da je jedino dovoljno da djeca sama zaspu da mi to čvrsto odlučimo. Bila sam jako pod dojmom pročitanog i odlučila sam provesti riječi u djelo te iste večeri. Kad je došlo vrijeme za spavanje rekla sam Vidu da je već prevelik za takvu vrstu uspavljivanja i da želim da zaspi sam  u svom krevetu. Zapravo nije imao svoj krevet nego su on i Ivona spavali na svojoj strani kreveta. Nije bilo potrebno ni vikanje ni ništa drugo. Od najglasnijih izljeva bijesa koje smo doživjeli kad smo pokušali navesti ga da sam zaspi, čvrstom odlukom sve smo riješili u jednoj večeri. Svaki put kad smo ga vratili u krevet čvrsto i odlučno smo mu objasnili da ga više nećemo čuvati i uspavljivati i kako želimo da ostane spavati u krevetu. Nakon trećeg vraćanja u krevet legao je i zaspao bez suza.

Ritual čitanja slikovnice obavezan je svake večeri prije spavanja. Uz to se crtaju crteži za dobru vilu koja svakog jutra djeci ostavi neku sitnicu ako djeca lijepo i mirno zaspu. Ponekad se dogodi da je neko od djece nemirno ili nesigurno pa nas zamole da legnemo pokraj njih no to se dogodi jednom u mjesec dana, a možda i rjeđe. Uvijek ih utješimo i legnemo kraj njih kad nas zamole, ali nikada se ne vratimo na stare oblike uspavljivanja. Drugog dana opet zaspu sami i bez ikakvog problema.

Dragi roditelji, ne zaboravite da ste vi roditelj i da sami odlučujete o tome gdje će i kako vaša djeca zaspati. To je odluka koju vi morate donijeti u skladu s procjenom situacije i procjenom spremnosti vašeg djeteta.

Puno sam čitala i slušala od roditelja o metodi da se djecu ostavi par noći da neutješno plaču i da onda nakon par noći nauče prespavati cijelu noć. Po meni je to metoda koja sigurno ostavlja neke emocionalne posljedice na djecu, a i na roditelje. Jedna mi je mama koja je ovu metodu koristila za svoja dva sina rekla: Pa zar misliš da i ja nisam plakala iza zatvorenih vrata? Pa po meni nešto zbog čega i roditelji i djeca neutješno plaču ne može biti dobro i prirodno. Vaše suze vam govore da to ne biste smjeli raditi. Pa ipak su to mala nesigurna bića koja samo žele u vašem zagrljaju osjetiti sigurnost. A to je nešto najljepše, najjeftinije i najprirodnije što jedan roditelj može dati svojoj djeci. A djeci je to sigurno nešto najljepše: probuditi se nesiguran i uplakan zbog svih poticaja (negativnih i pozitivnih) koje doživiš tokom dana i pronaći sigurnost u zagrljaju nekog tko te voli najviše na svijetu.

A vi roditelji, skupite sve živce i pružite svom djetetu najviše što možete jer tako kratko su mali, a tako brzo narastu u odrasle osobe koje nas više ne trebaju na ovakav način. A u kakve će osobe izrasti velikim djelom odlučujemo mi i to upravo sad. Jer najveća istina je slogan UNICEF-a: Prve tri su najvažnije.

No opet postoji i ovdje druga strana medalje. Po meni nije prirodno i dobro da uspavljujete četverogodišnjaka ili petogodišnjaka noseći ga na rukama ili nudeći mu bočicu ili dudu varalicu. No, to je samo moje mišljenje s kojim se ne morate slagati. Ponekad dobar roditelj ne procjeni u dobrom trenutku da je optimalno razdoblje da dijete prekine sa nekim ritualima i da mu trebaju pomoći u tome.

Nismo donijeli dijete na svijet da bi ga ostavljali da plače u zatvorenoj sobi i sami plačući iza zatvorenih vrata. Dopustite da vam vaši roditeljski instinkti pokažu što treba napraviti. Još jednom skupite snagu i živce za neprospavanu noć i ne plačite nad suzama vašeg anđela. Bolje, prirodnije i ljepše je utješiti ga, obrisati njegove suze i pretvoriti ih u smijeh.

Objavljeno u rubrici Iskustva i savjeti | Tag članka: , , , , , , , , , , , , , , . Označi link.