Ivanova želja

Dragi čitatelji,

evo još jedne novootvorene kategorije pod nazivom “Priče za djecu” koju otvaramo s današnjim danom. Ovdje ćete moći pronaći priče koje možete pročitati svojim mališanima, a autori ćemo biti mi, 3mame. Imate li i vi neku priču za djecu slobodno nam pošaljite, a mi ćemo je s radošću objaviti. Javite kako su ove priče prošle kod vaše djece da bi dobili povratnu informaciju iz prve ruke. Hvala!!!

Ivanova želja

Ovaj događaj se zaista zbio. Ako ne vjerujete, potražite malog vrapčića po imenu Kiki i pitajte ga. On će vam potvrditi da se ovaj nesvakidašnji događaj uistinu dogodio…

Bilo je to na dan Ivanovog petog rođendana. Ivan je dobio pregršt poklona, roditelji su mu priredili veselu proslavu sa šarenom tortom, a ipak je uvečer toga dana sam sjedio na svom krevetu sa jednom neispunjenom željom. Njegova najveća želja je bila da peti rođendan proslavi sa sestrom ili bratom. Znao je da je to i velika želja njegovih roditelja, ali želje se baš uvijek ne ostvare, zar ne?

Iznenada Ivan začuje neobično lupkanje na svom prozoru. Pomalo uplašeno se digne sa svog kreveta i krene do prozora. Ugleda malenog vrapčića kako kljucka svojim kljunićem o staklo Ivanovog prozora. Ivan pomisli kako je vrapčić gladan ili mu je hladno te polako i nesigurno otvori prozor. Vrapčić uleti u sobu i reče: „Napokon, već sam pomislio kako me nikada nećeš pustiti unutra.“

„Kako? Što? Vrabac koji govori?“ – začuđeno upita Ivan

„Pa što je tu čudno? Svi mi govorimo, samo nas malo tko želi čuti.“ – reče vrapčić.

„A zašto misliš da te ja želim čuti? – pomalo prkosno odgovori Ivan tonući polako u svoje sivo raspoloženje“

„Zato što imam nešto što bi te moglo zanimati!“

„Da? A što je to?“ – pita Ivan

„Eto, ovako. Ja te već dobro poznajem. Živim tu u krošnji bora pokraj tvoje kuće. Svaki dan te gledam i znam što te muči. Možda bih ti mogao pomoći.“

„Kako bi ti, tako malen mogao meni pomoći?“ – upita Ivan

„Neki dan sam doživio nešto neobično. Mojoj susjedi žuni je iz gnijezda ispao jedan mali ptić. Ja sam ga podigao i pomogao mu vratiti se u gnijezdo.“

„Baš lijepo od tebe.“ – odgovori Ivan pomalo nezainteresiran.

„Slušaj dalje. Slijedećeg dana u posjet mi je došla njegova majka. Bila je jako zahvalna za pruženu pomoć u spašavanju njenog malog ptića.“ Dala mi je neobičan poklon: dvije želje koje mi može ispuniti. Kako meni zapravo ništa ne treba odlučio sam ih pokloniti tebi. Ne mogu te više gledati kako tužan odlaziš na spavanje svake večeri.“ Reći ću ti čarobne riječi, a ti učini s njima što želiš. Ne znam djeluju li, ali žuna nikada do sada nije nikome lagala. Riječi su: „Reci prijatelju dobroj žuni, koje dvije želje da ispuni!“ A sad me molim te pusti van jer me braća čekaju da im ispričam priču za laku noć.“ Ivan polako dođe do prozora i širom ga otvori. Vrapčić tiho poleti i u prolazu reče: “Sretno maleni dječače.“

Ivan legne u krevet i pomisli: „ Je li se nešto slično nekome već dogodilo?“ No ipak zatvori oči i reče tihim glasom: „Reci prijatelju dobroj žuni koje dvije želje da ti ispuni. Pošalji mi nekoga da ne budem sam.“

Slijedećeg dana Ivan se probudi u tišini svoje sobe. „Pa da, mogao sam i misliti da se nešto takvo ne može ostvariti.“ No u samom kutu sobe u Ivanovom novom vlakiću koji je dobio na poklon od bake sjedio je maleni dječak. Tako malen da ga Ivan u prvi tren nije niti zamijetio. “Pozdrav, ja sam Zdravko.“

„Tko si pak ti?“ – u čudu upita Ivan.

„Kako tko sam? Pa ja sam mali patuljak iz Zelengaja. Mene si tražio, zar ne?“ – upita mali glasno se smijući.

Ivanu je takav smijeh bio iritantan pa reče: „Ne, nisam tražio tebe, tražio sam brata ili sestru. Da ne budem sam…“

E pa sad, budimo realni, gospođa žuna ima čarobne moći, ali nije svemoguća. Dovela je mene da ti pravim društvo i budem tvoj mlađi brat.“

„Pa da, ali zapravo sam imao nešto drugo u vidu. Želio sam brata s kojim ću se moći voziti biciklom, pisati zadaće, graditi kule u pijesku…“ – reče Ivan pomalo zbunjeno.

„Pa ako neka tvoja prijateljica bude toliko dobra da ti posudi bicikl za lutke, nije to neizvedivo. Ja brzo učim. Zadaće bih mogao pisati ako mi nađeš dovoljno malu olovku, a i za kule u pijesku bi mi trebala neka manja lopatica…recimo žličica od kave.“ – predloži patuljak.

„Ma da, da… Sve je to izvedivo, ali nisam baš to imao na umu kad sam zaželio želju.“ – uporno nastavi Ivan. „No što je, tu je.“

Ivan nije rekao roditeljima za svog novog prijatelja. Bojao se da će mu i njega netko uzeti jer iskreno govoreći, tko još od odraslih vjeruje da postoje patuljci. Umjesto toga je sa sobom počeo nositi svoj maleni plavi ruksak u kojem je uvijek i svuda nosio svog malenog prijatelja. Puštao ga je van tek kad se uvjerio da je to posve sigurno, da u blizini nema nikoga. I dvojica su se prijatelja dobro zabavljali. No patuljak je uvijek bio malo rastresen, kao da ga nešto muči. Ivan je to vidio, ali nikada ga nije ništa pitao.

Tako su prolazili tjedni dok patuljak jednoga dana ne reče Ivanu: „Nedostaju mi roditelji“.

„Što? Pa zar ti imaš roditelje?“ – u čudu upita Ivan

„Pa naravno, što si ti mislio? Da patuljci iskaču iz grmova samo tako? Pa i nas netko mora roditi.“ – reče patuljak pomalo uvrijeđeno.

„Da, vidiš… Nisam nikada ni razmišljao o tome. Sad kad bolje razmislim…“

„A što ću ja bez tebe? Opet ću biti sam!“

„No dobro, ostat ću s tobom. Znaš nije meni ružno kod tebe. Samo previše vremena provodim zatvoren u tvom ruksaku. A i hrana koju vi ljudi jedete je prilično neukusna.“ – požali se patuljak.

„Da? A što vi patuljci jedete? Crve? Mrave?“ – pomalo podrugljivo upita Ivan

“Nije potrebno ruganje Ivane!” – reče patuljak. “Crvi bi ionako bili prilično velik zalogaj za nas patuljke, a sumnjam da su imalo ukusni. Mi jedemo šumske jagode, a pijemo jutarnju rosu. Mmmmm, to je prava poslastica. Nisi se nikada pitao kamo nestane sva jutarnja rosa? A kad si zadnji put pošao u potragu za šumskim jagodama. Moraš priznati da ih je prilično malo u šumama. A u tvojem vrtu ih se baš i ne može naći. Na  moju veliku žalost.“ – doda patuljak tiho.

„No dobro, dobro. Ne bi htio da si nesretan patuljak ako si već i gladan. Mogu li ti kako pomoći?“

„Pa zapravo i ne previše. Moja je mama dugovala jednu uslugu gospođi žuni pa kad ju je ova zamolila za pomoć, pristala je dati jedno od svoje djece kako bi ova ispunila tvoju želju.“

„Pa to je grozno!“ – poviče Ivan. „Nisam ja želio da netko bude nesretan zbog moje želje. Moramo nešto napraviti. Vratit ćemo te tvojoj obitelji jer to jedino ispravno što bismo trebali napraviti. A gdje ti je taj tvoj Zelengaj?“

„Ne znam, ali mislim da je prilično daleko. Gospođa žuna me je cijelu noć nosila na leđima kako bi me dovela u tvoju kuću. Jedina ona zna put.“

Ivan je cijeli dan tražio malog vrapčića u boru pokraj svoje kuće ne bi li mu pomogao naći gospođu žunu. Na kraju dana uspio je vidjeti jednog djetlića na velikom stablu kruške. „Hej, poznaješ li ti možda Kikija, malenog vrapčića koji je tu stanovao?“ – upita Ivan.

„Da, poznavao sam ga, ali on se odavno odselio. Njegova mama je dobila još troje djece pa su morali potražiti veću kuću.“ – odgovori djetlić.

„A joj, što ćemo sad?“ – šapnuo je Ivan malenom patuljku koji je nestrpljivo čekao u ruksaku koji je Ivan čvrsto držao na leđima.

„A znaš li možda gdje je Zelengaj?“ – upita Ivan pun nade.

„Zelengaj? Nikad čuo!“ – odgovori djetlić.

„Kako ne,“- bio je uporan Ivan. „tamo gdje žive patuljci?“

„Patuljci? Pa ne vjeruješ još valjda u te dječje priče o patuljcima? Daj odrasti mali!“ – dovikne djetlić i odleti u nepoznatom smjeru.

„Što ćemo sad?“ – pitao je Ivan svog prijatelja patuljka kad su se vratili u Ivanovu sobu.

„Ne znam. A ona druga želja?“ – predloži patuljak.

„Pa da, možemo probati. No dobro, ali time ću izgubiti jedinu nadu da ću ikada dobiti brata ili sestru.“ – reče Ivan žalosno.

„Prema pričama starih patuljaka – svako dijete čeka na neku obitelj, da bude spremna na njega. Možda tvoj brat ili sestra još negdje čekaju da dođu u pravi tren.“ – reče patuljak.

„Da možda…“ – reče Ivan žalosno. „Pa bilo kako bilo, ovih par tjedana s tobom su mi bili najljepši trenuci u životu.“

„I meni  je bilo lijepo,“ – odgovori tužno patuljak – „ali ipak mi nedostaje obitelj“.

Ivan zatvori oči te tihim glasom reče: „Reci prijatelju dobroj žuni, koje dvije želje da ti ispuni. Vrati patuljka Zdravka njegovoj obitelji u Zelengaj.“ I kad je Ivan otvorio oči pred njim nije bilo nikoga.

Čuo je samo tiho kucanje na vratima svoje sobe. Kad je Ivan otvorio, na vratima je stajala njegova majka.

„Dođi u boravak, nešto ti moramo reći“ – rekla je majka sa smiješkom u očima.

Kad je Ivan došao u boravak, mama i tata su već sjedili na kauču.

„Imamo vijest za tebe, Ivane“. – rekli su.

„Znaš da već godinama želimo dijete, ali pokazalo se će za nas to biti teško ostvarivo. Zato smo mama i ja prošli mjesec otišli u Centar za socijalnu skrb gdje su nam rekli da možemo udomiti dijete. To znači uzeti u svoj dom dijete koje iz nekog razloga trenutno ne može biti u svojoj obitelji. Upravo su nam javili da bi jedan dječak po imenu Željko trebao obitelj koja bi ga udomila. Ima 6 godina i jako voli voziti bicikl.

Ivan nije mogao vjerovati onome što čuje. „Stvarno? Imat ću se sa kim igrati. Jupiii!“ – Povikao je i čvrsto zagrlio mamu i tatu. Neke želje se ipak ostvare…na malo drugačiji način.

Objavljeno u rubrici priče by mama Karol | Tag članka: , , , , . Označi link.