Malo mjesto na Haitiju

Lyonel Trouillot

s francuskoga prevela Maša Brala

Alfa, 2014. g., 140 str., meki uvez

Izvorni prijevod ovog romana (La belle amour humaine) bilo bi Lijepa ljudska ljubav, no ovaj neobični roman ipak nije doslovno preveden kako njegov naslov ne bi zvučao banalno, potrošeno, preobično. U današnje vrijeme riječ ljubav ima 1000 značenja, a sva ona su jako daleko od one bezuvjetne ljubavi prema bližnjem svom, životu općenito i ljepoti svijeta u kojem živimo. Iskreno govoreći, da sam na polici gradske knjižnice ugledala knjigu pod nazivom Lijepa ljudska ljubav, nikad je ne bi ni uzela u ruke.

Anaïse, mlada djevojka koja dolazi iz zapadne Europe susreće svog vodiča Thomasa. Ona dolazi kako bi saznala nešto više o svojoj obitelji, svom djedu koji je skončao život na pustim obalama ovog dalekog otoka pod nerazjašnjenim okolnostima. Želi saznati nešto više o podrijetlu i životu svoje obitelji ne bi li pronašla sebe. Duboko u sebi ona zna kako zapravo traži odgovor na vječno pitanje: Gdje se smjestiti na ovom svijetu, kako iskoristiti svoju prisutnost na ovom svijetu. Kako biti sretan, a da ta sreća bude iskrena, neovisna o situacijama u koje će nas život odvesti. Kroz ovaj roman susrećemo se s velikim razlikama između života na Zapadu i života u malom, nerazvijenom otoku. Svi smo mi svjesni kako su razlike velike, a opet ti ljudi koji žive na rubu egzistencije nekako su sretniji, bezbrižni… kao da smo mi koji živimo u razvijenijem društvu izgubili vezu s prirodom, a samim time i sa onom pravom, istinskom srećom. Možemo li je još ikako pronaći? Nismo li živeći u ovom svijetu koji se sve više okreće materijalnom, živeći u ovom prokletom potrošačkom društvu u kojem je važno imati još i još (stvari koje nam zapravo ne trebaju) izgubili sposobnost uživanja u lakoći života? Nismo li postali nesposobni shvatiti mudrost življenja na način da budemo sretni, onako naprosto bezuvjetno sretni?

This entry was posted in beletristika, Čitaonica. Bookmark the permalink.