Breza

Izdavač: Školska knjiga, Zagreb 2003., tvrdi uvez, 235 stranica

O piscu: Slavko Kolar je suvremeni hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je službovao u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Kao agronomski stručnjak, dobro je poznavao seoski život pa je i tematski vezan uz selo i društvenu nepravdu. U njegovu se djelu miješaju humor i satira od samih početaka pa do kraja stvaralaštva. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti (1917.), Ili jesmo – ili nismo (1933.), Mi smo za pravicu (1936.), Perom i drljačom (1938.), Glavno da je kapa naglavi (1956.) i druga. Kroz svoje likove pprikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame: Sedmorica u podrumu, Svoga tijela gospodar i filmske scenarije. Djeci je namijenio pripovijetke Na leđima delfina i Jurnjava na motoru.

Kolar u svojoj pripovijetki Breza obrađuje temu o svijesti u procijepu između malih želja i velikih dužnosti, sukob sebičnosti i prave ljubavi, odnos muškarca i žene. Kolar je izjavio da je svojom Brezom želio pokazati da prava ljubav ne cvjeta samo po dvorovima i gradskim perivojima, nego i na seoskim buništima. Nažalost, grubost života okrutno je guši i ubija.

Sadržaj pripovijetke:

Janica živi kod svog muža Marka Labudan s njegovim roditeljima Mikom i Katom, drugom snahom Jagom čiji je muž u vojsci i starom bakom koja niti vidi, niti čuje, na broju 27 na Labudan-brdu, u selu Bikovcu. Janica je drugačija od svih ostalih djevojaka u selu. One su rumene i debele, koračaju kao medvjedi, a Janica, ona je  neke gospodske pasmine, fina i tanka, visoka i strojna, elegantnog, ritmičnog hoda, no slabašna i krhka zdravlja. “Oči su joj plave, plavije od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim malim usnicama.” No, već četiri- pet tjedana Janica leži teško bolesna u krevetu, u zagušljivoj sobici i svi samo čekaju kad će umrijeti. Čak ni doktora nisu zvali jer joj pomoći ionako nema, a samo će biti troškova. Janica je prije dva mjeseca rodila curicu koja je nakon desetak dana umrla, a kako je i sama bila krhka, a svekar i svekrva je nisu štedjeli, potjerali su je da ide na pašu. Hladne i beskrajne jesenske kiše su Janicu smočile i pozeble i to je bio uzrok njene bolesti. Janica je toliko oslabila da već nije ni glavu mogla podići. Svi su vidjeli da joj se bliži kraj, jedino Marko, njen muž kao da to nije želio ni vidjeti ni prihvatiti jer otkad je ona bolesna, dolazio bi tek na ručak i na večeru. Janica je sve to razumjela, ali u njoj je svejedno bilo čežnje da ozdravi jer je jako voljela svog Marka. Nije da on nju nije volio, ali nije znao pokazati. Bio je dosta strog i služben čovjek, a Janicu je izabrao upravo zbog toga što je bila posebna i drugačija od svih. Htio se pohvaliti pred drugom gospodom. On je nju izbjegavao, radio neki patent za hvatanje tvorova ne bi li se obogatio, a ona  je u svom krevetu zadnjim snagama pokušavala čuti njegov krupni glas ili ugledati njegove krasne brkove. No, to se nije dogodilo. Dok se stari Mika otpravljao po svećenika jer je grijeh ako duša ode bez svetih sakramenata pred prijestolje Božje, marko je razmišljo o tome hoće li Janica umrijeti prije, poslije ili za vrijeme svadbe kod Žugečića na Žugečić-brdu gdje je on morao biti zastavnik, a to je velika čast. Žene su stalno dolazile jer su bile pobožne, a jedna od dužnosti kršćana nalaže da se bolesni pohode. Tog popodneva, kad je Janica umrla, pohodile su ju teta Jela, Bara Pavunčecova, Marena Brezovka. Dok su one razgovarale, Janica je samo htjela mir i vidjeti svog muža, no on nije došao, prije je izdahnula i to bez svijeće, što je jako uznemirilo staru Katu Labudanku jer je grijeh pustiti nekoga da umre bez svijeće, da mu duša ostane u mraku. Čijom se krivnjom  to dogodi, taj će se teško doći u diku nebesku. Marko je taman dovršio svoju patentnu klopkubkad je iznad krova ugledao bijelu golubicu. Znao je da je to dušica njegove Janice. Na njegovu se dušu svalilo nešto teško i žalosno, a na dnu srca ga je nešto snažno bocnulo.

Kiša je sitno sipila kad je povorka s Janičinim tijelom sporo kretala prema Bikovom Vrhu, do kojeg ima sat vremena hoda. Kola su vukli volovi Rumen i Rogec, uz njih je išao stari Mika Labudan koji se jako raznježio jer je Janica bila dobra, a i mlada. Iza kola je išao Marko, mrk i ozbiljan, željan cigarete, a u mislima već na svadbi. Sprovod nije bio “paradni” jer za to nisu imali novac. Svećenik ih je dočekao, blagoslovio lijes i grob i otišao. Marko i Ivan s jedne strane i grobar i zvonar s druge, spustili su lijes u zemlju. Zvona na crkvici tužno su zvonila, žene su zaplakale, bacili su grude mokre i teške zemlje u grob, muklo udarajući u drveni sanduk. I Mika je išao svojoj snahici baciti grudicu zemlje da joj grobić blagoslovi, a onda se spotaknu i upao naglavce u jamu. Kući je išao sretan što je još živ.

Na svadbi kod Žugečića se fino jelo, dobro pilo, pjevalo, plesalo i zabavljalo, a bilo je i tučnjave. Marko je bio izvrstan zastavnik. “Vodio je Marko svatove gizdavo i pregizdavo. Na dugačkoj motki privezane silne marame, šarene i svilene, pantljikama i trobojkama ni broja se ne zna, a na vrhu pozlaćena jabuka s ružmarinom.” Momci sa Žugečić-brda bili su ljubomorni na Marka pa su ga počeli naguravati jer je “pomamio za ženskadijom. Igra se s njima , štipa ih, natjerava, ljubi…” Bilo je ludo pa je Marko pljusnuo jednog Žugečića. Vidio je Marko da mu se loše piše pa je odlučio pobjeći na vrijeme. Bio je pijan, ali toliko priseban da spasi živu glavu. Jurio je Marko kroz šumu po stazi prema Labudan-brdu, padao, u glavi mu tutnjilo. Pojavio se mjesec koji mu je smetao jer su se od grmlja i drveća sjene pružale čudnovato i zastrašujuće. Na izlazu iz šume on odjednom zastane. “Zaustavio se, ne od svoje volje, već preneražen, zgranut razrogačio oči, zaustavio dah. Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena…” To nije bila Janica, već njegova probuđena savjest. Bila je to tanka, vitka, visoka breza, na samom obronku šume. Sutradan kad se probudio, htio je posjeći brezu da ga ne sjeća sramote i ne plaši, no nije mogao. “Tako je mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica… Nije li to možda ipak njegova pokojnica, Janica?”

Likovi:

Janica je krhka i nježna žena koja iskače svojim izgledom i duhom od ostalih djevojaka u selu. Vitka  je i visoka, duge plave kose , nježna i bljedolika pa zato podsjeća na stablo breze. U svom se kratkom mladom životu napatila i naradila, ali je bez obzira na sve  hrabro i ponosno otišla s ovog svijeta. Iako nježna, Janica je bila vrijedna i požrtvovna. U kući su je svi šikanirali no ona je vrijedila više od svih njih zajedno. Jako je voljela svog muža Marka i čeznula je za njegovom pažnjom i njegovim dodirima i nježnost koje nije dobila čak ni na samrti.

Marko je tragičan lik proizašao iz zaostalosti i primitivnosti hrvatskog sela. Iako je bio ponosan na svoju Janicu  i zadovoljan što se njome oženio, ipak nije to znao pokazati upravo onoj kojoj je trebao. Nije bio nježan prema Janici, no nije bio ni grub, ali je bio previše ravnodušan.  Za Janičina života je bio previše okupiran svim ostalim stvarima osim Janice koja je jedino za njim čeznula. Tek na kraju, poslije njene smrti, shvaća kakvu je pogrešku i nepravdu učinio Janici, ali tada je već prekasno.

Objavljeno u rubrici Čitaonica, lektira | Tag članka: , , . Označi link.