Alkar

O piscu: Dinko Šimunović je jedan od najznačajnijih pripovjedača hrvatskog modernizma. Rodio se u Kninu 1. rujna 1873. Djetinjstvo  je proveo u selima Dalmatinske zagore. maturirao je 1892. na Učiteljskoj školi u Arbanasima (Zadar), a iste je godine počeo raditi kao učitelj u Hrvacama. Kasnije je radio u Graditeljskoj školi u Splitu, a nakon umirovljenja 1929. seli u Zagreb gdje je umro 3. kolovoza 1933. Iza sebe je ostavio zbirke pripovjedaka Mrkodol (Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Rudica) i Đerdan, romane Tuđinac i Porodica Vinčić te knjige autobiografske proze Mladi dani i Mladost.

O djelu:

U pripovijesti Alkar pronalazimo mitski sukob dobra i zla. Uprizoren kao nesmiljena borba između Rašice, tipičnog epskog junaka, i njegova sina Salka, lirski istančane duše, za naklonost prelijepe djevojke Marte. U kontekstu viteške igre arhetipski sukob iznova  se čita kao prijepor kolektivnog i individualnog, u društvu potvrđenog pojedinca s jedne strane i otuđenog s druge. Rašičina pobjeda u Alki i pridobivanje Martine naklonosti tumači se kao pobjeda tradicionalne zajednice, njenih običaja, vjerovanja i stereotipa nad osamljenim pojedincem.

Sadržaj pripovijetke:

Biti alkar u Cetinskoj krajini, lijepom Sinju, velika je čast i najveća želja svakog mladog Sinjanina koji ima predispozicije da postane jedan od njih. Momci moraju biti visoki i široki poput planina, vitki i okretni, mišićavi i junačkog držanja. Sinj je kolijevka Alke. Alkar je sudionik viteške igre koja se održava svake godine prve nedjelje u kolovozu još od 1715. godine, na dan Velike Gospe, uoči kojeg su Turci prestali opsjedati Sinj pobjegavši preko planine Preloga u Bosnu. Dvije se teme prepliću u ovoj pripovijesti, to je s jedne strane viteška igra, opis njezinih strogih pravila, sudionika, legendi vezanih uz nju, mnoštva etnografskih i folklotnih elemenata, povijesnog razvoja igre i samog alkarskog natjecanja. S druge strane tu je ljubavna priča u kojoj se otac i sin natječu za naklonost iste djevojke. Salko je momak djetinjeg lica, jaka uzrasta. Plave kose, sjajnih velikih očiju i dugim trepavicama, bez brkova. Zaljubljen je u Martu, najljepšu curu u Begluku. Njemu  je osamnaest godina, a ona je dvije godine starija i svi znaju da nije moguće da mu ona bude žena. Bez obzira na to, Marta i Salko su se ljubili, grlili su se svaki dan sve jače. No Marta je počela izbjegavati njihove svakodnevne susrete. U nju se zagledao i Salkov otac i to još kad je Marta imala šesnaest godina. Rašica, stari hajdučki harambaša, silan kao kakav kralj, ima pedeset godina. Na glasu je bio kao junak. Zagledao se u Martu jer je bila ista njena majka Stana koju je Rašica u mladosti volio i htio oženiti. No sudbina nije htjela tako, jer je Stana u mladosti oboljela od crnih ospica poslije čega je izgledala kao nakaza. Nije se takva htjela udati za Rašicu, već je izabrala siromašnog Iliju. No i Rašica i Stana bili su nesretni. A Marta, “bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom, a lice tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skarlet. Velike tamne oči iz dubine žarile čudno, da bi ti udovi klonuli od njezina pogleda. Stas joj krepak, rekao bi saliven, a prsi se izbočile i nadizale oporu košulju, kao da je najtanja koprena.”

Ali i Marti se Rašica sve više sviđao. Salka je ljubila kao lijepa dječaka, prijatelja iz djetinjstva, ali ga nije mogla zamisliti kao svog muža. A Rašica joj se sviđao kao muškarac, njegov junački stas, velike obrve i oštar pogled, ozbiljno lice s krasnim brkom, željela mu se predati dušom i tijelom. Ovo je ljeto Salko želio trčati Alku. Otac mu nije dozvolio jer je sam odlučio trčati, no dozvolio mu je da oženi Martu.

Došao je dan kad se održava Alka. U Sinju je bilo živo i svi su s nestrpljenjem čekali taj trenutak. Trkalište je bilo krcato. Prva je išla glazba udarajući ratobornu koračnicu, zatim krasni cetinski momci sa svojim harambašom u dvoredu, s puškama na ramenu, držeći cijev u desnoj ruci, a kundak iza leđa. Među njima je  bio i Salko obučen u očevu hajdučku odoru. “Kamparan mu je od crvene čoje, gajtanima okićen i srebrnim pločama po prsima. Na ječermi goleme srebrne pak pozlaćene toke, a za žutim svilenim pasom krasne kubure, handžar i fišeci, sve zakovano srebrom. Držao je na ramenu veliku pušku kremenjaču, možda nekad donesenu s Istoka. Na glavi mu je crvena kapa i svilen peškir, a lagana obuća svilom i gajtanima nakićena, pa se sav sjao na suncu.” I dok je Salko stalno u gledalištu tražio pogledom Martu, ona je gledala Rašicu. Uhvatio je njen pogled kojim je pratila Rašicu i shvatio da njega nikad nije tako gledala. Poslije alke je Rašica izbjegavao i Martu i Salka dok ne riješe među sobom jer je znao da Salko želi oženiti Martu, ali i to da ona neće poći za nj. Kad je Salko saznao da se Marta vraća, jer je i ona otišla, zamolio je oca da po običaju ide zaprositi njenu ruku za njega. No on ga je poslao da ju zaprosi. Marta ga je potjerala. On je mislio da je to sve zbog Alke i zarekao se da će je i on trčati i baciti alku u oblake i uhvatiti ju ponovno za duple bodove baš kao i  njegov otac. Istrčao je Salko iz Martine kuće i nestao u noći. Od toga dana više nitko nije vidio Salka, ni Rašičina vranca.

Prošla je godina dana i opet je došlo vrijeme za Alku. Ovaj puta je bilo još više ljudi u gledalištu. Svi su opet očekivali natjecanje Rašice i alaj-čauša. Beglučani su znali da Rašica neće trkati jer još uvijek traži Salka. Alaj-čauš je bio razočaran što nema konkurenciju, no nakon prva dva alkara, na mjestu gdje trka počinje, začula se vika, psovke i smijeh. Uto se začuo brz konjski topot. “Na mršavom, crnom konju trkao čovjek još vrlo mlad i lijep, ali odora njegova udarala neobično  u oči. Bio je bos, gaće mu otrcane, a na kamparanu i ječermi, također starima, poskakivale “toke” i “ploče”, ali i mnoge druge stvari. Bili su to svakovrsni spuži i domaći i morski, pa babuške, različite limice, šareni papiri, stakalca, – i svega drugog, što se može naći na smetlištima. A na glavi imadoše veliku kudravu šubaru, zakićenu perjem sve okolo-naokolo, nalik na krunu kakoga divljačkog kralja….A u ruci je taj čudni konjanik nosio “ostan”, kojim se ojkaju voli, ali na taki način, da se odmah vidjelo, kako je odlučio služiti se njima kao alkar kopljem.”

Salko je nastavio lutati i više nikad se nije vratio u Begluk. Posvuda je pričao da će vjenčati maćehu kad mu umre otac i kad dobije Alku. Od tada su ga zvali “Salko alkar”.

Kompozicija pripovijesti:

Pripovijest je strukturirana izmjenom impresivnih lirskih opisa sinjskog krajolika, dramskih i epskih prizora gdje je opisana viteška igra te odnosa između psiholioški iznijansiranih likova. Šimunović koristi realističku tehniku pripovijedanja utemeljenu na poznavanju građe i podataka.

Osnovni pokretač radnje je ljubavni trokut između Salka, Marte i Rašice. Taj je sukob prouzrokovao psihološku dramu glavnog junaka.

Vrhunac radnje predstavlja trokut u kojem Salko proživljava krizu identiteta, shvaćajući da se Marta može odlučiti samo za pobjednika Alke, njegova oca Rašice. Pobjednik u Alki pobjeđuje u ljubavi  što u konačnici govori o odnosima koji vladaju tradicionalnom zajednicom.

Glavni likovi: Salko, Marta, Rašica

Sporedni likovi: Stana, stari Vukelja, Juriša, Garo, Ilija

Karakterizacija likova:

Salko zadovoljava vrijednosne kriterije sredine u kojoj živi: lijep je, snažan, mlad i stasit kao svi alkarski junaci. Njegova unutrašnja psihološka rascijepljenost rezultat je krize identiteta u kojoj se nalazi zbog straha da će mu otac oteti djevojku. Budući da mu je otac oduzeo pravo na igru, onemogućio mu je ulazak u svijet onih koji mogu osvojii djevojku. Salko je doživio psiho-emotivni slom. Stoga je morao pobjeći iz kolektiva u kojem nema mjesta osjećajnosti i ranjivosti “alkara”.

Rašica, za razliku od Salka, ne pokazuje svoje osjećaje. Simbolizira kolektivnu svijest čije interese samouvjereno zastupa i potvrđuje. On i svojim fizičkim izgledom predstavlja oličenje alkarske snage. Rašica je nesretno bio zaljubljen u Martinu majku, Stanu koja se odrekla njihove ljubavi te se kasnije udala za drugoga, jer ju je bolest poružnjela. Rašica voli sina i ne želi mu preoteti djevojku, zato je jedino rješenje natjecanje na alkarskom trkalištu u kojem će pobijediti muževniji, snažniji, bolji vitez.

Marta je također predstavnik kolektiva. Ona suosjeća sa Salkom, ali odabire surovu tradiciju, vrijednost i mjerila kolektiva. Marta je svjesna da je obilježena tuđinstvom svoje majke koja je prekinuvši vezu s Rašicom u patrijarhalnom društvu u kojem muškarac donosi odluke, (ne)zasluženo izopćena i proglašena vješticom. Marta zna da je jedini način brisanja traga njezina tuđinstva naslijeđenog od majke Stane udaja za alkarskog pobjednika, najjačeg simboličkog uporišta kolektiva.

Jezik:

Šimunovićeva sintaksa obiluje brojnim sintagmama iz usmene književnosti, eliptičnim rečenicama, raznim inverzijama koje imaju snažne sintaksostilemske učinke. Njima se potencira napetost i iščekivanje, osobito pričom starog Vukelje. Standardizirani jezik kako naratora tako i likova autor je ispresijecao nizom lokalizama i dijalektizama koji na mjestima imaju funkciju ironizacije i humorizacije.

Objavljeno u rubrici Čitaonica, lektira | Tag članka: , , , , , . Označi link.